U poslijeratno doba kapacitet Vulkana se uvelike se povećao po obimu i vrstama djelatnosti. To je dovelo do skučenih i nedovoljno opremljenih radionica i prostorija za radnike. Usprkos tome, rad se odvijao neometano i radnici su čak za svoj rad dobili pohvalu maršala Tita na Zagrebačkom velesajmu.
Bolje uvjete rada donijelo je preseljenje na Plumbum (u bivšu tvornicu olova). Osim radionica izgrađene su nastambe za radnike, menza i otvorena je radnička čitaonica. Otvaranje nove ljevaonice (koja je donijela proširenje kapaciteta tvornice) nije riješilo ključne probleme: stručnu radnu snagu, smještaj, osposobljavanje nove radne snage, pitanje alata itd.
Povećanjem kapaciteta javila se potreba za dodatnom stručnom radnom snagom pa je uključen velik broj učenika u privredi i organiziran je tečaj za polukvalificirane radnike. No, zbog nedovoljnog zalaganja tečaj nije dovršen, a učenici su se istovremeno žalili da se ne izdvaja dovoljno vremena kako bi ih se obučilo za samostalno upravljanje strojevima.
Posljedično, tvornica nije mogla ispuniti proizvodni plan. Krivcem se proglašavalo nedovoljno zalaganje sindikalne podružnice jer se smatralo da je njen zadatak bio riješiti problem radne nediscipline koja se ogledala u kašnjenjima i neopravdanim izostancima s posla. Riječki list je navodio da se to trebalo riješiti uvođenjem jasno strukturiranog stručnog tečaja za nekvalificirane radnike, a polaznici su trebali biti odabrani među najboljim radnicima koji imaju želju za napredovanjem. Također, bolja organizacija rada trebala se postići uvođenjem brigadnog sistema i normiranjem radnih mjesta. Navedeni problemi bili prisutni i u drugim riječkim tvornicama, a njihovo rješavanje prepuštalo se sindikalnim podružnicama koje su navedene mjere slabo provodile.
Izvori:
- Grbeš, M. (2018) Industrija grada Rijeke od 1945.-1955. godine. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
- Latković, B. (1985). Vulkan-Rijeka – kronika najvažnijih zbivanja 1929. do 1985.. Rijeka: Radna organizacija Vulkan.
